Osnovna škola "Slava Raškaj" Ozalj

Književnica koja zna kako zainteresirati publiku

Prvašići su s veseljem glumili u malom lutkarskom igrokazu

Što sve krije "Ljubica Torbić"?

Ravnateljica uručuje cvijeće književnici

S učenicima PŠ Zorkovac,  njihovim učiteljem i knjižničarkom

S učenicima i učiteljicama iz PŠ Trg

Slikopriču o književnici napravila je učiteljica Tihana Furjanić

Karla Benković-Prebeg intervjuira Željku Horvat-Vukelja

INTERVJU

Susret s književnicom Željkom Horvat Vukelja

Priče mi same dolaze i čekaju da ih ispričam

Imala sam veliku sreću što sam svoj prvi pravi intervju mogla napraviti s poznatom književnicom i dugogodišnjom urednicom „Modre laste“ Željkom Horvat Vukelja. Ona je vesela i jako draga osoba. Napisala je mnoge slikovnice, zbirke priča te dvadesetak igrokaza, koje naziva i pričokazima. Njezina najpoznatija djela su: "Hrabrica", "Balončica", " Poplava iz šalice kave", "Slikopriče", „Petra uči plivati“, „Pijanistica“ „Reumatični kišobran i deset drugih pričokaza“, te puno drugih naslova. Nakon književnog susreta u našoj školi, odgovarala mi je na pitanja srdačno i vrlo strpljivo, tako da sam imala osjećaj da sam stvarno prava novinarka.

Dobar dan, ja sam učenica 5.a razreda i  novinarka Karla Benković- Prebeg i ovo je moj prvi intervju s jednom književnicom. Molim Vas, predstavite se našim čitateljima!
Ja sam Željka Horvat Vukelja i nisam učenica ove škole. Već odavno nisam učenica, ali sam donedavno bila neka vrsta učiteljice. Pa ja sam to i sada jer jako često idem po školama, susrećem se s djecom i pričam im priče.

Kada ste bili učenica, koji vam je bio najdraži predmet?
Uvijek hrvatski i u to vrijeme engleski, zbog moje razrednice. Bio mi je drag i glazbeni. Uvijek mi je bila velika želja biti glazbenica.

Jeste li imali osobu koja Vam je bila idol kada ste bili maleni?
Pa da, bili su mi dragi neki pisci, a idol u ono doba… Znaš koga sam imala? To će tebi kao novoj generaciji biti čudno. Učila sam talijanski jezik kod časnih sestara. To je bilo davno, onda se talijanski nije učio u školi. Bila sam jako mala, 2., 3. razred. I moje prijateljice su ga isto učile. Nije tada bilo knjiga za učenje talijanskog. Kakav kompjuter, nije bilo još niti kazetofona! Sve nas je učila ta naša časna,  iz životopisa dobre djece. To su bile priče o djeci koja su bila izuzetno dobra pa su o njima pisali knjige. To su ti sve neka sveta djeca bila. Ja baš nisam izrasla u sveticu, niti sam bila neko sveto dijete, ali mi smo se jako trudili da imitiramo tu djecu. Sjećam se, jedna se zvala Ema i ona je bila moj idol.

Znam da dobro poznajete mlade novinare. Imate li nekoliko savjeta za nas novinare u ovoj školi?
Da, imam savjet da se najprije pripreme, da budu dobro opremljeni. Zatim, moraju biti radoznali. To znači da ih zanima sve o osobi s kojom razgovaraju ili o kraju o kojem pišu. Važno je i da se pripreme, da pogledaju na internetu ili enciklopediji što sve piše o tome, ili -ako idu u neki kraj da ga potraže na zemljopisnoj karti. Novinari moraju mnogo čitati, slušati dobre radijske ili televizijske emisije i čitati dobre, zanimljive knjige i novine da budu dobro informirani.

Kako dobivate inspiraciju za pisanje priča?
Jako, jako jednostavno… Same mi priče dolaze u svakidašnjem životu.

Pokazali ste nam svoju Ljubicu Torbić. Kako ste došli do ideje da ju nosite sa sobom na susrete s djecom?

Nećeš vjerovati! Skoro je sve ovo istina što ću ti reći, 90% je istina, a 10% ja uvijek malo izmislim. Bila sam u knjižari, došla sam po nešto drugo. Došla sam kupiti neke gumice, olovke, sama sam bila, prodavačica i ja, a ta torba…  Ona je mene zvala: „Dođite, gospođo, dođite! I ja dođem, što je? „Kupite me!“ Stvarno mi se svidjela na prvi pogled, ali sam znala da imam dosta torba. Ne trebam je kupiti i rekla sam neću, ne smijem trošiti bez veze. I otišla sam kući bez torbe. A onda sam kod kuće prala posuđe i stalno mislila na ljubičastu torbu. I opet sam sutradan došla u istu knjižaru, a ona je rekla: „Znala sam da ćeš doći po mene! I onda sam je kupila i znala sam da će imati ime i prezime.

Rekli ste nam da ste bili urednica Modre Laste. Koliko dugo?
Loše stojim s brojkama, ali otprilike...huf, jedno 20, skoro 30 godina. Zamisli! Jako dugo!

Što se najsmješnije dogodilo tijekom vašeg rada kao urednice?
Pa bilo je više takvih zgoda, zamijenili smo neke ljude… Zamjena uvijek dovodi do neke zabune i smiješnih situacija. Znala su nam doći djeca pa su mislili od našeg mladoga grafičkog urednika da je to Lastan. Svi su se htjeli nakrcati u tu sobu, mislili su da je to tajanstveni Lastan, a to uopće nije bio on! I tako, uvijek se nešto događa u redakciji.

Zašto ste tako dugo držali tajnu o Lastanu?
Zato što ljudi zapravo vole tajne, a jedna od najtežih stvari u životu je čuvati tajnu, pogotovo za neke ljude. Imam nekoliko priča o čuvanju tajni i nastojim djeci reći: „Kad ti netko za nešto kaže da je tajna, onda ti to moraš čuvati, ako te netko zamoli, moraš znati to zabetonirati, zakopati u zemlju i ne prčkati po tome. A kada ti netko reče da to više nije tajna, onda to možeš slobodno kazati. Tako smo mi postupili s Lastanom i bili smo strašno ponosni. Ali onda je netko drugi otkrio tu tajnu i svi su počeli tome govoriti pa smo dopustili da se snimi film. Inače bi to još i dalje bila tajna.

Puno djece voli Modru Lastu, zašto biste je vi preporučili?
Pa preporučila bi djeci da sami pišu. Oni koji su ljubitelji novinarstva i književnosti negdje moraju započeti. Osim toga Lasta je pisana dobrim jezikom. Rečenice nisu previše komplicirane, ali nije to ni neko prelagano štivo. Znači, vi ćete se navikavati sami govoriti i pisati, tako tečno, tako jednostavno, a opet da nije prejednostavno, što je jako važno.

I pitanje za kraj... Što mislite o društvenim mrežama i mladima koji su na njima?
Ja ne sudjelujem u društvenim mrežama. Kompjuter je moj svakidašnji prijatelj, nismo baš preveliki prijatelji, ali se poštujemo. Pomaže mi da se povežem, dakle, imam svoju e-adresu, dopisujem se s kime treba. Nisam na fejsu, nisam protiv toga, ali uopće me to ne oduševljava. I ne trebaju ni djeca previše ići na fejs, trebaju svi biti vani u parkiću, moraju se igrati. Važno je  da se čovjek druži s prijateljima, to mi volimo. A na kompjuteru ne volim to što si sam sa sobom.

Hvala Vam na odgovorima i na Vašem vremenu!

Svi vi koji želite postati mladi novinari, pročitajte i poslušajte savjete gospođe Željke. Na odlasku je dodala da se članak mora napisati što prije, najbolje odmah, a ne kada dojmovi već ispare iz glave.

Karla Benković-Prebeg, 5.a