Ozaljski učenici, hrvatski nogometaši, Marin Šotiček i Domagoj Regetaš u svojoj ozaljskoj osnovnoj školi proslavili su kraj nastave s učenicima i učiteljima i za sobom ostavili nezaboravan doživljaj.

Završila je nastavna godina 2023./2024. U ozaljskoj školi ovo nije bio samo još jedan završetak nastave.  Pod narančastim upozorenjem na prekomjernu vrućinu pripreme su odlično tekle. Tjednima prije najbolji nogometaši  i nogometašica naše škole dogovarali su „utakmicu za kraj“. Trenirali su u jutarnjim satima, kasnije išli na nastavu, popravljali ocjene i izvlačili nove atome snage za samu završnicu, za bolji prosjek, za upis, za sebe, za mamu, za tatu.

21.6.2014., 8 sati. Okupljeni u holu u uobičajeno vrijeme svi su bili uzbuđeni, nasmijani i nestrpljivi. Ekipa Plavih i Bijelih čekala je svečanu prozivku ispred školske kuhinje. Ozaljski nogometni trener Dario Cedilak za današnji susret bio je na posudbi iz druge škole. Pljesak sudcu Dariu širio se kroz otvorene prozore hola jer njega poznaju svi: karlići, limači, pioniri, juniori i (naši domari) seniori. Pedagogica je pozvala ekipe i ponudila igru (asocijacija) ako žele osvojiti dodatno nešto. Bijeli su prihvatili. Na „ključ“ ponudili su „bravu“, na „ključ“ i „jalbu“ odgonetnuli su Trg. „Duvnjak, knez, ime“, asocijacija ih malo namučila, ali su zato na „Maksimir, Bad blue boys i Plavi“ isti tren dali odgovor „Dinamo“. I tad, imamo Trg, imamo Domagoja, imamo Dinamo, nekako zbunjeno govorili su „Regetaš, Regetaš“. Zašto Regetaš? No, kad su se s kata škole počeli nazirati sportski koraci, kratke hlače pa onda i u krupnom planu baš pravi Domagoj Regetaš, dalje je malo teško opisati. Bilo je jaaaako glasno! I tako su Bijeli dobili savjetnika, zapravo svog izbornika. Svi „Plavi“ su se odmah složili da to nije pošteno, ali su i oni prihvatili igru asocijacija. Na „vino i vinare“ Plave je asocirala Vivodina, zbog „Kuzme i Damjana“ ispalili su odgovor Vrhovac. Bilo je pripremljeno još pojmova, pruga, vagoni i vlakovođa koji vode do lokomotive, ali te riječi nisu ni došle na red. Osmaš Karlo uporno je ponavljao: „Šotiček. Pa odgovor je Šotiček.“ Da, točan odgovor je Marin Šotiček, ozaljski učenik, hrvatski nogometaš, mladi reprezentativac. Oči su bile uprte u stubište, s kata se nitko ne spušta, pljesak je gotovo i završio, a tada svima iza leđa kroz publiku dolazi Marin. Plavi bez teksta, publika vrišti.

Domagoj i Marin u svojoj su školi mogli osjetiti što znače i koliko vrijede, a to im se nije dogodilo slučajno. Kao učenici osnovne škole često su izostajali zbog nogometnih obaveza, ustajali rano i dolazili na jutarnju nastavu nakon treninga u Karlovcu ili Zagrebu, nisu se izvlačili kad nešto nisu znali, nisu okrivljavali druge da im nisu poslali zadaću. Bili su jednostavni i veseli dečki koji su uporno i uporno vježbali. (Ne)svjesni vlastitih uspjeha podijelili su s učenicima nekoliko savjeta u smislu da trebaju biti vrijedni, uporni i strpljivi pa će onda biti i uspješni.

I, kako je završila utakmica? Rezultat je oko tristo potpisanih majica, više stotina ili tisuća fotografija i  puno puuuuuuno ponosa i radosti!

Zahvale:

Marinu Šotičeku,  za igru i radost koju je podijelio s učenicima i učiteljima

Domagoju Regetašu, za igru i radost koju je podijelio s učenicima i učiteljima

Dariu Cedilaku, za pomoć, podršku i druženje

Domu zdravlja Ozalj, za medicinsku pomoć