Povijest ozaljskoga školstva započinje 1856. godine, polaganjem kamena temeljca za izgradnju školske zgrade u selu Trgu. Ozalj tada još nije imao školu pa su i ozaljska djeca nastavu polazila u Trgu, sve do 1875. godine kada knez Albert Thurn i Taxis, vlasnik starog grada Ozlja, ustupa pet prostorija u dvorcu za rad pučke škole.
Početkom 20. stoljeća ozaljsko školstvo bilježi napredak. Godine 1910. škola broji ukupno 182 polaznika.
Tridesetih godina 20. stoljeća upravi ozaljske škole je od strane novih vlasnika staroga grada, Družbe Braće hrvatskoga zmaja, otkazana najamnina. Stoga se šk. god. 1931./32. škola seli iz staroga grada u iznajmljeni privatni prostor Stjepana Kovačića, vlasnika prve ozaljske gostionice i poznatoga svratišta.
Godine 1938. ostvaruje se velika želja domaćeg stanovništva – napokon je započela gradnja nove školske zgrade, a godine 1940. škola je stavljena pod krov.
Nastava se u prvim ratnim godinama izvodila gotovo redovito. U proljeće 1941. donosi se odluka o konačnom uređenju školske zgrade. Nažalost, 1943. godine u školske prostore useljavaju talijanski i njemački vojnici koji uništavaju školsku spomenicu, etnografsku zbirku, imenike i dnevnike.
Školska je zgrada dovršena tek poslije Drugog svjetskog rata. Nastava se održavala u jednoj učionici u prizemlju, a tijekom šk. god 1948./49. uređuje se prizemlje zgrade.
U jesen 1848. otvoren je 1. razred Škole učenika u privredi. Učenici su izučavali za stolara, bravara, krojača, postolara i trgovca, a drugi razred nastavljali u Karlovcu.
Pedesete su godine donijele napredak: tri su učionice opremljene novim namještajem i 1950. godine osnovnu školu pohađa 525 učenika.
Ozaljska škola postaje centar kulturnog i društvenog života. Učitelji su bili nositelji narodnog prosvjećivanja održavanja različitih tečajeva za pučanstvo. Krajem šezdesetih, točnije 1968. godine, škola dobiva ime po ozaljskoj slikarici Slavi Raškaj.
Početkom sedamdesetih škola broji 43 odjela s više od 1300 učenika. Statutom se određuju tri matična područja – Ozalj, Kamanje i Jaškovo.
Tako velikoj školi bila je neophodna izgradnja nove zgrade. Ozaljska je općina 1972. godine započela pripreme za njezinu gradnju. Današnja zgrada matične škole u Ozlju izgrađena je i svečano otvorena 1974. godine. Tadašnji ravnatelj Filip Cigić uvelike je zaslužan za njezinu izgradnju i opremanje.
Godine 1975. ozaljskoj je školi pripojena dotada samostalna škola u Vivodini, čiji se učenici od 5. do 8. razreda od tada prevoze na nastavu u Ozalj.
Početkom osamdesetih dolazi do reforme srednjeg školstva. U Ozlju se otvara srednjoškolski Centar za odgoj i obrazovanje s dva osnovna razreda. Centar djeluje u zgradi ozaljske osnovne škole u poslijepodnevnoj smjeni. Time se pogoršavaju uvjeti rada jer prostor postaje skučen, a nastavna pomagala i sredstva za nastavu nedostatni, Stoga se Centar nakon dvije godine rada ukida.
U skladu s trendom spajanja u velike radne organizacije koji vlada osamdesetih godina, ozaljska se škola u šk. godini 1984./85. udružuje s Osnovnom školom Žakanje.
Devedesetih, u samostalnoj Republici Hrvatskoj uspostavljena je nova mreža škola te se OŠ Žakanje s pripadajućim područnim školama opet odvaja. Ozaljska škola ostaje samostalna s područnim školama: Vivodina, Vrhovac, Podbrežje, Trg, Zorkovac, Mali Erjavec, Police, Hrašće i Lović Prekriški. Broj učenika se iz godine u godinu smanjivao te su škole u Hrašću, Loviću Prekriškom i Policama prestale s radom.
Danas ozaljsku školu pohađa između 350 i 380 učenika u 23- 27 razrednih odjela, s kojima radi 40 učitelja i tri stručna suradnika, a na dužnosti ravnateljice škole od ožujka 2015. je Gordana Basar, dipl. učiteljica sa stručnim zvanjem savjetnice.