Zašto Slobodna aktivnost Planinarenje?
Djeca od najranije dobi pokazuju spontan interes za tjelesno kretanje. Štoviše, kretanje je primarna biološka potreba te je od iznimne važnosti za djetetov cjelokupan razvoj. Kretanje ne zadovoljava samo djetetove različite potrebe, već predstavlja i svojevrsni ventil za psihičku napetost.
Sve se više prirodno gubimo bez prirode, a materijalo nam toliko postaje važno da nam to čini smisao života (novi TV, mobitel, tableti, screenovi, playstationi) .
Gdje je nestao užitak čistog zraka, miris cvijeta, trave, cvrkuta ptica i jednakosti? Djeca su sve bucmastija, razmaženija i ne snalažljivija. Nestao je autoritet, tolerancija i suosjećanje. Sve je više u školama prisutno verbalno, psihičko i fizičko nasilje.
Čovjek je dio prirode te tako učenike trebamo poticati da što više slobodnog vremena borave u prirodi, da upoznaju i čuvaju prirodu.
Na planinama svi su jednaki
Ovdje nema mjesta statusnim simbolima. Nakon boravka u prirodi, prijateljstva se više neće mjeriti po tome kakav tko ima mobitel ili tenisice, već tko je kome pružio ruku kada je trebalo prijeći preko stijene.
Prijateljske veze postat će neraskidive
Djeca na putu kroz planinu dijele hranu, vodu, prolaze kroz isti napor i zajedno dolaze do cilja – vrha planine.
Djeca će se naučiti suočavati sa preprekama u životu
Kada sa ruksakom na leđima, na minusu po snijegu, ledu i kiši, djeca slome svoje psihičke barijere da bi uspješno svladali fizičke prepreke, istu šablonu će primjenjivati sutra u životu. S vremenom kada budu odrasli i srazmjerno njihovoj kondiciji, planinarski izazovi bit će veći i teži, tako će se oni odvažniji hvatati u koštac s izazovima u životu. Ako su uspjeli doći do vrha u ekstremnim uvjetima, uspjet će i u svojim ciljevima dolje u svakodnevnom životu.
Postat će odgovorniji
Planinarenje zahtijeva disciplinu tijela i uma. Umjesto da vikendom spavaju do podneva, a zatim iz ležećeg položaja, premjeste se u sjedeći položaj ispred ekrana, oni će se naučiti ustajati ranije. Prethodno će spakirati svoj planinarski ruksak i leći na vrijeme. Poštivat će i tuđe vrijeme i zajednički dogovor.
Postat će zdraviji
Planinarenje je uvjerljivo jedna od najzdravijih aktivnosti, a činjenica da se odvija u prirodi, na najljepšim mjestima koje možemo zamisliti, još više daje na značaju.
Postat će bolji ljudi
Kad se nađemo u prirodi, na planini koja ima zadnju riječ, tek tada shvatimo koliko smo mali. Kada se čovjek vrati prirodi on se rukuje sam sa sobom. Osjećaj duhovnog zadovoljstva koje nadjačava potrebu za materijalnim, promijenit će djecu iz korijena.
Voditeljice: Mirjana Petrunić i Sandra Prebeg
Kako je sve počelo?
Prvi izlet – Pohod na najviši vrh našeg kraja – Vodenica, 528 m
Grupa planinara četvrtih, petih i šestih razreda, te učenici Eko grupe sedmih i osmih razreda, u subotu 31. listopada 2015. godine realizirali su svoj izlet na Vodenicu. Skupina je brojila 54 učenika, a uz njih su bili voditelj Eko grupe, učitelj Geografije Željko Juriša i voditeljica Planinara, učiteljica Mirjana Petrunić. Kako bi izlet bio u potpunosti realiziran, pomogli su Sandra Prebeg , prof. Hrvatskog jezika, vodič PD Vrlovke Krunoslav Mlačak, vodič HPD Martinščak Bojan Petrunić i roditelji gđa Anđelka Regetaš, bivša planinarka, i Melita Mataković Rožić.
Okupili smo se ispred samostana u Sveticama. Polazak je bio dogovoren za 9 sati. Dan je bio prekrasan, pravi jesenji dan. Ulaskom u šumu učenici su dobili upute kako se kretati, paziti na razmak i promatrati drveće u šumi jer na vrhu će biti organiziran kviz. Tijekom uspona bilo je i stanki za vodu. Na vrh smo se popeli za 13.55. Pohvalno za prvi uspon, jer nam je i blato otežavalo hodanju uzbrdo.
Sam vrh je malena zaravan s livadom okruženom lijepom brezovom šumom, ali bez vidika. Slijedio je duži odmor. Na svježem i čistom zraku svima su prijali sendviči iz ruksaka. Zatim smo se formirali u 3 grupe. U prvoj grupi 4. razreda učiteljica Mirjana je planinarima pokazala planinarske oznake, kretanje označenim planinarskim putem; koje drveće ondje raste, kako se planinar brine i čuva prirodu. U drugoj grupi 5. i 6. razreda vodiči su učenike upoznali s planinarskim ruksakom, tj. što planinar mora imati u ruksaku i koja je razlika u opremi običnog planinara i vodiča. U trećoj skupini 7. i 8. razred učitelj Geografije Željko pokazao je kako se možemo orijentirati u prirodi. Vodiči su istaknuli da mahovina nije uvijek pouzdan orijentir sjeverne strane. Svim planinarima je pokazan kompas, topografska karta i GPS uređaj na mobitelu. Učiteljica Mirjana je naglasila da je zemljovid svim planinarima osnovno sredstvo za orijentiranje, gdje se nalazimo i kuda moramo ići. Grupe su se izmjenjivale.
Zatim je uslijedio kviz koji je organizirao vodič Kruno „ Prema listu imenuj drvo“. Neki su planinari uspješno prepoznali i brzo dali odgovore. Svi su bili nagrađeni čokoladama i keksima, te suhim voćem. Slatke nagrade je pripremio vodič Kruno i upoznao planinare s planinarskom etikom „Sve se dijeli“ i na planini ne ostavljamo ništa – „Sve smeće ide s nama!“
Došlo je vrijeme povratka. Vratili smo se drugom stazom, spustili na Veliki Erjavec i pravac Svetice. U Svetice smo došli u 13.30 h, a roditelji su već nestrpljivo čekali.
Učiteljica Mirjana je bila presretna jer su se neki prvi put „popeli“ na vrh. Veliko hvala profesorici Sandri koja je svoje slobodno vrijeme odvojila kako bi pomogla voditeljima, a pokazala je svojim učenicima kako što više slobodnog vremena trebaju korisno provoditi u prirodi i kretanju.
Slavini planinari osvojili drugi vrh – Vinicu
Maglovita i hladna subota na Vinici nije spriječila članove HGSS Karlovac, vodiče Martinščaka, Vinice i Vrlovke i učenike, Mlade planinare i Eko grupu da provedu dan u zajedničkom poučnom druženju.
Skupina od pedeset i tri učenika s voditeljima Željkom Jurišom, Mirjanom Petrunić, ravnateljicom Gordanom Basar i vodičem Krunom krenula je 12. prosinca 2015. godine u 8.00 sati autobusom prema Karlovcu. U Mrzlom Polju grupi su se pridružili i vodiči Martinščaka. Nakon pregleda opreme krenuli smo prema Vinici. Stotinjak metara smo hodali kolnikom, a zatim smo ušli u šumu. Među skupinom se našla nekolicina učenika koji su prvi put sa nama. Dali smo upute kako se kretati jer na stazi ima dosta vlažnog lišća, kako ne bi došlo do ozljeda. Oni kojima je ovo bio drugi izlet, spretno su se penjali po sve strmijoj stazi. Putem su učenici imali mnoštvo pitanja o orijentaciji, šumi i dr. Vodiči, ravnateljica i voditelji uživali su pokazujući svaki zanimljiv detalj u prirodi učenicima. Prvo smo se uputili na vrh. S vrha bi se trebao pružati pogled na Martinščak, ali obavijeni maglom imali smo slabu vidljivost. Vrh Vinica, visok 321 m označen je metalnom kutijom u kojoj se nalazi upisna knjiga Hrvatskog planinarskog saveza. U upisnu knjigu se upisuju planinari koji su došli na vrh. U ime naše skupine upisala nas je Dora Bunčić, učenica 8.a.
Nakon zajedničke fotografije uputili smo se prema planinarskom domu „ Mladen Polović“. Nazvan je imenom dugoreškog planinara, poginulog u Domovinskom ratu. Naši domaćini su bili planinari HPD Vinice koji su nas s nestrpljenjem čekali. Dom je bio zagrijan, dočekao nas je topli čaj i napolitanke (za čaj i napolitanke se nekoliko dana prije pobrinula naša brižna ravnateljica ). Nakon okrijepe, vodič HPD Vinice i gorski spašavatelj Darko Domitrović održao nam je poučnu prezentaciju o HGSS -u. Zatim su Mladi planinari ispred doma imali vježbe. Kako bi bilo nemoguće pohađati školu, a ne poznavati brojke i slova, tako bi i planinari trebali poznavati čvorove. Dječje su ruke u kratko vrijeme vrlo brzo izvodile čvorove poput osmice i bulina, za što su zaslužni vodiči. Zatim su, upoznali alpinističku opremu i njezinu primjenu, te vježbe orijentacije. U vježbama su uživali i Mladi planinari i vodiči. Za to vrijeme Eko grupa je izrađivala klimatske dijagrame. U druženju i vježbi vrijeme je brzo prolazilo i tako je došlo vrijeme povratka. Uputili smo se lakšom stranom prema Dugoj Resi gdje nas je čekao autobus.
Možemo sa ponosom reći da smo pješice krenuli iz Karlovca i pješice stigli u Dugu Resu. Krenuli smo prema Ozlju puni dojmova.
Pohvala Slavinim planinarima i Eko grupi jer su planinarski dom ostavili čistim, tj. kakvim su ga i našli. Iz dubine svog srca zahvaljujem svima na prekrasnim trenucima koje smo proveli zajedno.
Slavini planinari i Eko škola osvojili usnulog diva
Zašto Klek? Klek je jedna od najatraktivnijih hrvatskih planina, simbol i kolijevka hrvatskog planinarstva i inspiracija Ivani Brlić Mažuranić u pisanju bajki.
Slavini planinari, Eko škola i voditelji Željko Juriša, Sandra Prebeg, Mirjana Petrunić, i vodič HPD-a Martinščak krenuli su autobusom 2. travnja 2016. godine u 8 sati na Klek. Izletu se pridružilo nekoliko roditelja i učitelj Željko Sučec.
Stigli smo do sela Bjelskog na cesti Ogulin – Jasenak. Tu smo izišli iz autobusa, obuli gojzerice, pregledali opremu, ponovili kako se moramo kretati pazeći na razmak…. Krenuli smo planinarskom stazom. Početak staze je i poučna botanička staza o klečkom bilju. Tako da smo imali i sat prirode (šuma gorskog kraja, biljke, životinje…) Do visine od 1000 m put je pokriven šumom i staza je strmija. Nakon dva sata uspinjanja dolazimo pred planinarski dom Klek (1000 m).
Dom se nalazi na hrptu Kleka, na vrhu strmih šumovitih padina, a neposredno ispod goleme Klekove vršne stijene.
U domu smo se zadržali sat vremena. Pojeli smo sendviče i uživali u svježem zraku. Učitelj Željko Juriša održao je sat Geografije i Povijesti ( položaj i geologija Kleka, te prvi usponi kroz povijest na Klek). Uspon na sam vrh je tehnički dosta zahtjevan i deset učenika ostalo je u domu s učiteljem iz Geografije; a trideset i četvero se uputilo prema vrhu. Završni dio uspona pred sam vrh je i pomalo penjački jer se povremeno treba hvatati i rukama. Vrh Kleka (1181 m) je malena kamena glavica. S vrha se pružaju vidici prema Ogulinu, Bjelolasici, Risnjaku. Na vrhu je metalni žig. Naši planinari žele dokaz i uspomenu na osvojeni vrh.
Moramo priznati, kod nekih planinara je bio prisutan i strah, ali vodič i voditeljice, profesorica Sandra Prebeg i učiteljica Mirjana Petrunić, bili su podrška. Voditeljice su ovim izletom ostvarile cilj i potaknule su učenike da brinu jedni o drugima, što je najvažnije u planini.
Zatim smo se spustili s klečkog diva i autobusom krenuli prema Ogulinu i Ivaninoj kući bajke, gdje nas je čekao nastavnik iz Likovne kulture Denis Franušić.
Ivanina kuća bajke smjestila se unutar kaštela Frankopan u samoj jezgri grada Ogulina. Učenici su uz pomoć multimedije upoznali književnicu, njezine bajke i likove iz bajki. Tako su imali i sat hrvatskog jezika. Zatim smo posjetili Zavičajni muzej grada Ogulina. U muzeju smo razgledali alpinističku i planinarsku zbirku. Vidjeli smo dnevnike i cipele prvih penjača na Kleku, kamen sa vrha Mount Everesta koji je donio Stipe Božić, dokumente i slike s hrvatskih himalajskih ekspedicija i dr. Zatim smo posjetili spomen – sobu I. B. Mažuranić. Nakon toga nas je nastavnik Denis Franušić prošetao središtem Ogulina. Pokazao nam Đulin ponor i ispričao legendu o nastanku naziva te nam pokazao prekrasno uređen park kralja Tomislava.
U Ozalj smo stigli u 19 sati, umorni i puni dojmova.
Podrška otvorenju pješačke staze u Vrhovcu
Slavini planinari su pješice krenuli u subotu 9. travnja 2016. godine na otvaranje pješačke staze u Vrhovcu.
Okupljanje kraj spomenika u Ozlju do 9:00 sati, a zatim pokret. Vrijeme je na našoj strani. Prekrasan sunčan dan. Prešli smo ozaljski most na rijeci Kupi i uputili se prema Vrhovačkom Sopotu do crkve sv. Roka, gdje nas je čekao jedan član naše ekipe. Kraj crkve smo skrenuli lijevo uz kanjon rijeke Kupe. Na jednom dijelu kanjona smo se zadržali i uživali promatrajući rijeku Kupu, njeno korito i čaplje koje prelijeću nad rijekom poput malih letjelica. Krenuli smo dalje prema Koreji, Škaljevici te Vrhovcu. Svi su bili oduševljeni i silno iznenađeni kako su nam tako lijepi krajolici blizu, a mnogima su dotada bili posve nepoznati. Prisustvovali smo otvorenju staze i programu KUD –a Vrhovac i učenika PŠ Vrhovac. Povratak cestom za Zajačko selo, a zatim smo skrenuli na greben prema crkvi sv. Roka.
Našim prisustvom na otvorenju izrazili smo podršku i zahvalnost inicijatorima g. Reneu Pronku i gđi. Helgi Pronk – De Cleen, te svim mještanima Vrhovca koji su marljivo radili na uređenju staze.
Veliki pothvat Slavinih planinara u Nacionalnom parku Paklenica
Slavini planinari i Eko škola u subotu 21. svibnja 2016. ostvarili su svoj posljednji izlet u ovoj školskoj godini u NP Paklenicu. Učenici su posjetili spilju Manita peć, a zatim su imali vježbu penjanja u Klancu.
Ovo je prva školska godina u kojoj OŠ Slava Raškaj ima Slobodnu aktivnost Planinarenje. Nekoliko škola u Karlovcu također ima Slobodnu aktivnost planinarenje, ali nema program kao OŠ „Slava Raškaj“. Učenici imaju sadržaje koji su zastupljeni u planinarskim školama ( kretanje u planini, osnove penjanja, osnove speleologije, stjecanje znanja o opremi, načinu pakiranja opreme, osnove korištenja penjačke opreme, razvijanje vještine izrade čvorova, orijentacija, meteorologija, prva pomoć, prehrana i razvijanje planinarske etike). Učenici su sa svojim vodičima ostvarili pet izleta i usvojili znanja poput velikih planinara.
Sam rad sa djecom nije jednostavan i zahtijeva puno truda, ljubavi, strpljenja ali i znanja- planinarskog, pedagoškog i psihološkog. Vodiči moraju u planini djeci biti učitelji i roditelji. Djeca uče iz primjera svojih vodiča i voditelja. U rad sa djecom uključilo se nekoliko ljudi – učiteljica, voditeljica aktivnosti i vodič HPD Martinščaka Mirjana Petrunić, Sandra Prebeg prof. Hrvatskog jezika, Željko Juriša prof. Geografije, te vanjski suradnici: Darko Domitrović, član HGSS i vodič PD Vinica, Dinko Friščić, vodič PD Vinica, Kruno Mlačak, PD Vrlovka i Bojan Petrunić, vodič HPD Martinšćaka.
Treba napomenuti da su vodiči iz različitih planinarskih društava Karlovačke županije, ali imaju zajednički cilj: naučiti djecu kako su u planini svi jednaki, kako se suočavati s preprekama, postati odgovorniji i donositi prave odluke u pravom trenutku.
Kako nam je bilo možete pogledati u sljedećoj galeriji slika.
