MOJ HRVATSKI – VEZA STOLJEĆA I NARAŠTAJA

Moj hrvatski raste sa mnom i s mojom sviješću od prvih guguta na obali Kupe i putuje sa mnom od Ozlja i Krašića preko Karlovca i Zagreba diljem lijepe Hrvatske i podalje od nje.
Moj hrvatski je i kaj i kej, i ča i ca, i što i šta, i besida i beseda i besjeda, i rič i reč i riječ, i paradajz i pomidor i rajčica, i vugorek i kukumar i krastavac, i žganci i palenta i pura.
Moj hrvatski me vodi i pelja, kao i Frana Krstu Frankopana, najprije “čez loze zelene i polja cvatuća”, a onda kroz gaj, i lug,i goru, i dubravu, i gvozd, i grm, i hostu, i hustu, i šumu, s kojom šumi i šapće, grmi i klikće, zvoni i zvižduće.
Moj hrvatski zveči na hrvatskom sjeveru i jugu, i zvuči na hrvatskom istoku i zapadu.

Mome hrvatskom korijeni sižu duboko,vežući stoljeća i naraštaje,sve tamo od opata Dobrovita, bez kojega ne bih znao da je Zvonimir kralj hrvatski darovao ledinu crkvi svete Lucije, i popa Martinca, koji me obavješćuje da “Turci nalegoše na jazik hrvatski” pa preko Petra Zrinskoga, koji svojoj Katarini piše “Moje drago serce…sutra o deseti ori budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu” do Augusta Šenoe, koji sa Svačićevom vilom kliče “Još nas ima, još Hrvata, slobodu našu,svijete štuj” i Antuna Gustava Matoša, s kojim vjerujem “Dok je srca, bit će i Kroacije, i Drage Ivaniševića, s kojim “ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi).I kud god idem sa mnom je Hrvatska”.
A kad mi se iskre u očima zgase i sjene pod stopala skrase, vratit ću se govornome iskonu svome šapćući tiho, tiho i sve tiše:

Loze i rože,
brigi i snigi,
vetri i kilometri
čez ke s,m pretek,l,
smihi i grihi,
lači i kriči,
beside i riči
ke god s,m izrek,l
se mi još v srcu ćusi,
a Kupa i loza i cviće
pod Ozljem
hrvatsku noseći rič

Diši, diši, diši.                                                                                       Stjepko Težak